понедељак, 22. децембар 2014.

Kako sam postao štrajkbreher

Jedne srede pre više nedelja primetio sam da je nešto neobično u pekari „Kod Gere“. Trebalo mi je par sekundi da shvatim da nema gužve.  Obično se čeka red za doručak, Osoblje brzo radi, a i burek je odličan. I uvek bude vruć, bez obzira da li zakasnim ili dodjem na vreme. Te srede, o kojoj pričam, nije bilo gužve. Nigde nikoga. Samo osoblje iza staklenog pulta sa pecivom koje se dosadjuje. Moj upitni pogled je dobro protumačen „Doktore, to je zbog štrajka“. „Ahaaa..“ kažem ja i brzo uzimam kusur i izlazim sa burekom u kesi da  bih izbegao dalji komentar na temu štrajka u zdravstvenim ustanovama.

Upravo sam  na jutarnjem sastanku prelistavao brošuru sindikata zdravstva koja se nekim čudom tog jutra pojavila u lekarskoj sobi.  Flajer A4 formata prelomljen na tri dela na masnom papiru u boji. Lepo osmišljen, ukusnog dizajna, dobro odmerenog odnosa teksta i slika.  Karikature profesionalno odrađene sa upečatljivom porukom. Na prvi pogled se već vidi da je posao dizajniranja urađen  odlično. Ne liči mi na sindikat, bio je moj privi utisak. Zagledao sam taj flajer detaljnije, Tekst se lako čita, poruka je jasna; iz svakog dela jasno se vidi  u koliko žalosnom stanju se nalazi naše zdravsto. Širim oči i ne mogu da se načudim visoko profesionalno odradjenom flajeru. Analiziram jednu po jednu stavku  i  ne mogu a da se ne složim sa svakom.  Stanje u našem zdravstvu prikazano je koncizno,  jasno, a crno, kako zapravo i jeste. Slažem se, slažem se, potpuno, mislim u sebi. Onda, rešenje, poziv na štrajk.. Svakako dobro osmišljen flajer, izgleda da će ovaj štrajk imati nekog efekta, razmišljam.

Sa vrućim burekom u plastičnoj kresi koračam kroz neobično prazne hodnike Doma zdravlja i spremam se da uđem u sestrinsku sobu pored šaltera i da na brzinu smažem doručak u neobaveznom ćaskanju pred početak rada u ordinaciji. Vrlo brzo shvatam da to neće biti moguće. Predsednik sindikata u svečanom odelu, (jedino mu je kravata nedostajala) lepi plakate po vratima ordinacija sa obaveštenjem o štrajku. Odmah mu rekoh da mu je štrajk uspeo i pre njegove akcije, da nedostatak gužve samo govori da su predradnje odlično urađene, da je medijska najava štrajka već odbila pacijente od zdravstvenih ustanova i da svi u gradu znaju da lekari danas štrajkuju, pa, eto, neće uzaludno trošiti noge do Doma zdravlja. A evo, mislim u sebi, sami doktori došli su da rade. Predsednik sindikata prihvata moj poziv da zajedno popijemo kafu. Razmenili smo osnovne ljubaznosti, potom se složili o katastrofalnom stanju u zdravstvu. Pokušao sam da saznam neke detalje o ciljevima štrajka i ishodima koji se očekuju. Tu sam dobio standardne  odgovore koji me nisu u potpunosti zadovoljili. Nisam produbljivao temu, dopustio sam sebi da ostanem neinformisan do kraja. Burek sam pojeo sam, predsednik sindikata učtivo je odbio da uzme ponuđenu polovinu. Kafu, koju je na brzinu popio, prekidao je odgovaranjem na telefonske pozive,  referišući  i razmenjujući podatke o tome koji delovi zdravstva štrajkuju. Veliki procenat, čujem ovlaš prisluškujući. Sestra me obaveštava  da su pacijenti pristigli i da me već čekaju. Uz izvinjenje predsedniku sindikata, udjoh u ordinaciju, dok on ode svojim poslom, verovatno da kontroliše i druge službe da li se pridržavaju zahtevima štrajka.

Tog dana u ordinaciji je tekao uobičajeni posao. Razne žalbe, tegobe, ljudske priče. Sudbina teža od teže. Nisam mogao da ne primetim da svaka priča, ma kako specifična bila, ima vrlo sličan početak: kako je teško stići do lekara; koliko je prepreka i nepredvidivih situacija bilo neophodno prebroditi da bi se došlo na pregled kod specijaliste. Prvi pacijent tog jutra, zbunjeni deka, nije se razlikovao od drugih. Pažljivo sam saslušao priču kako u njegovo selo lekar dolazi  samo petkom, kako dva prethona puta nije ni dolazio. Jednom je, pričalo se,  imao neki sastanak „stručno usavršavanje“, a drugi put se auto pokvario, pa je stigao samo do obiđe prva prva dva sela, a ostalih četiri tog petka nije ni dolazio. Kada je deka napokon sitgao do svog izabranog lekara koji ga je pregledao, ili, bolje rečeno, saslušao, dobio je uput za laboratoriju i rendgen i specijalistu. Ovde je počinjala nova priča, kako se u našim uslovima stiže do ovih traženih rezultata. I na kraju da je uspeo da zakaže evo ovaj pregled pre dva ipo meseca. Sada je tu, preda mnom. Cele noći nije spavao, uznemiren razmišljanjima o tome šta će uraditi ako taj štrajk o kome pričaju sve televijzije, dovede do toga da ovaj termin koji je jedva dobio propusti. Cele noći ga je držalo budnim to pitanje... šta ako, Razmišljao je o svemu, pa i otome da li će uopšte doživeti da stigne na red, ako se ovaj njegov termin zbog štrajka odloži.  

Slušajući mnogobrojna ljudska jadanja, procenjujem koliko je tegobe tu smešteno i koliko su u pravu sindikalci kada tvrde da je naš zdravstveni sistem beskonačno neefikasan. S druge strane, šta bi ovom simpatičnom dekici značilo da je zbog štrajka njegov termin  za pregled odložen. Ukinut, Termin koji je čekao toliko dugo. Koliko je on kriv za naš zdravstveni sistem? Koliko sve to oseća na sopstvenoj koži? Razmišljam o dilemi, kojiu sam tog jutrra imao. S jedne strane. pridružiti se velikoj akciji koja je u toku, svojim ponašanjem podržati ispravne zahteve  i boriti se za bolje uslvoe života svih nas. S druge strane, olakšati živote dvadesetak ljudi koji su tog dana imali zakazan pregled u mojoj ordinaciji. Ne mislim izlečiti ih, mislim samo  primiti ih, ne vratiti sa vrata ordinacije uz objašnjenje da se danas štrajkuje. Mislim, uraditi ono što se može, ono šta ja mogu, tog dana, za te ljude.

Nešto kasnije predsednik sindikata je još jednom navratio do moje ordinacije. Otvorivši vrata i videvši mene sa pacijentom, rekao je  jednostavno "Hm" i otišao dalje da proverava, referiše, proračunava procene uspeha štrajka. Zahvalan sam mu što nije ništa pitao, što nisam morao da mu objašnjavam i da se pravdam. Verovato bi razumeo, ali bilo bi neprijatno i njemu i meni. Mislim da mi je jednostavno progledao kroz prste.

Ne pamtim da je neki štrajk uspeo. Ne, ne, nisam dovolno precizan. Ne pamtim da su nekom štrajku ispunjeni početni zahtevi. Svaki štrajk, bez obzira koliko realne zahteve ima, vremenom oslabi, razvodnji se i završi se kompromisima. Retko je to pomak na bolje, još ređe primetan pomak na bolje. Vođe štrajka jednostavno prestanu da budu onako glasni kao na početku štrajka ili se jednostavno izgube, razočaraju se ili jednostavno ućute. Vlast u svakom slučaju dobije više. Nekada to bude i nezadovoljstvo javnosti onima koji štrajkuju.  Svaki štrajk računa da će pokrenuti javnost, jer, zaboga, zahtevi štrajka su toliko jasno napredni da je teško zamisliti suprotno. Ali javnost, pod snažnim uticajem medija (a mediji znamo pod čijim su uticajem), vrlo brzo zauzima negativan stav prema štrajkačima. I tako  štrajkači ostanu usamljeni, javnost je protiv njih, a vlast trlja ruke i kao da kaže „Eto ko je kriv za rasulo u državi.. ti koji štrajkuju, zdravstveni radnici juče, adovkati danas, prosvetari sutra...“
I zato, kada se razmišlja o štrajku, treba razdvojiti razloge za štrajk i način na koji se ti zahtevi traže.

Ja sam  zauzeo svoj stav.